17.08.2023
19:30
TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA
Tramvaj zvan čežnja dramsko je djelo koje je literarna faktografija svrstala među klasike gotovo u trenutku njegova nastanka, učinivši tako vjerojatno njegovu tadašnju aktualnost svevremenom i otvorenom prepoznavanju i danas i ovdje.
Tennessee Williams je pisac koji već 1948. za ovu dramu dobiva Pulitzerovu nagradu, prvu od čak tri. Uspjeh u teatru je izniman u režiji Elie Kazana, a nekoliko godina kasnije isti redatelj prema tom djelu snima i kultni film.
Williams u vožnji našim Tramvajem progovara glasnim jezikom o temama koje su ga mučile, o slabostima koje su bile sastavni dio njegove egzistencije: mentalna labilnost, homoseksualnost, alkoholizam. I upravo ta, od Čehova naslijeđena, upornost dozvolila je da ono pojedinačno, ako je od majstorskog pera odabrano i opisano, postane opće mjesto i naš zajenički problem. Stoga ga oslanjanje na raskrivanje stanja ljudske duše , intimne drame svojih junaka, njihova emotivna previranja – čine aktualnim svakom vremenu pa tako i ovom našem.
U ovome se Tramvaju problematiziraju i neka danas vrlo važna pitanja, pitanja koja se tiču položaja žene u suvremenom društvu. Williams bi, da je danas naš stvarni, a ne samo literarni suvremenik bio poznat i priznat zagovornik ženske emancipacije. Naime, vrlo je jasno i nedvosmisleno sredinom prošloga stoljeća ovim tekstom otvorio pitanje: može li jedna žena opstati u svijetu krajnjeg materijalizma, u gotovo histeričnim okolnostima koje melju naše živote. Blanche kaže: “Namjerna okrutnost se ne može oprostiti”. A naš je svijet, nažalost, postao još okrutniji.
No osim hrabrosti da progovori o zabranjenome, osim sposobnosti da nas natjera da prepoznamo probleme likova koji ga s nama nesebično dijele, on govori o trenutku kada jedno vrijeme zauvijek prolazi i nestaje, a drugo, novo, dolazi. U ono je doba poraća Williams pisao o odumiranju jedne klase (Blanche) i stvaranju nove (Stanley), o onima kojim uspijevaju obaviti transfer i preživjeti (Stella), o uspostavi novog poretka vrijednosti.
Danas smo i te kako svjesni vremena promjena koje nas je, kako se povijest uvijek spretno pobrine, zateklo nespremne i u tim se kaotično raspoloženim okolnostima naš vozni red pretvara u paniku i nered. Sukob starog i novog očitava se prije svega i kao sukob dvaju svjetonazora.
Imamo li mi pravo vjerovati da iluzija može biti sastavni dio života, da još uvijek ima mjesta za ljubav u ovome svijetu koje se odriče, srami emocija. Iluzije su nam dokinute, potreba za “bijegom iz stvarnosti u kojoj se ne osjećamo ugodno” osujećena.
A kako Pisac kaže:”Ljudi lakše prebole ako im oduzmete novac, nego iluzije”.
Željka Udovičić Pleština